Spajanje koncepata očuvanja i dokidanja granica u percepciji kulturne baštine pojavilo se već sredinom 19. stoljeća, kada je John Ruskin u tekstu Luč pamćenja (Lamp of Memory) pisao o potrebi konzerviranja baštine koja ne pripada nama nego našim potomcima.
Izjednačavanje važnosti očuvanja kulturne i prirodne baštine vidi se početkom 20. stoljeća u teorijskim spisima i raspravama njemačkih, austrijskih i talijanskih stručnjaka, a prvi pokušaji internacionalizacije procesa zaštite kulturne baštine očituju se na skupu arhitekata i inženjera zaduženih za povijesne spomenike u Ateni 1931., kada je donijeta Atenska povelja.
Daljnji pomak učinjen je na skupu u Veneciji 1964., na kojem su sudjelovali stručnjaci izvan Europe, da bi 1972. na Generalnoj konferenciji UNESCO-a u Parizu bila donijeta Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine.
Dana, 18. aprila 1982. godine na simpoziju ICOMOS-a (Međunarodno vijeće za spomenike i spomeničke cjeline) u Tunisu je preporučeno da se zajednički na međunarodnom nivou obilježava Dan spomenika i spomeničkih cjelina.
Ovaj prijedlog je odobren i od strane UNESCO-a, koji je na 22. Generalnoj konferenciji u novembru 1983. godine predložio da države članice ovaj dan obilježavaju kao Međunarodni dan spomenika i spomeničkih cjelina.
Ovaj dan se tradicionalno naziva Svjetskim danom naslijeđa – World Heritage Day.
Jasminko Razić
