Godine 1945. Nametak je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina zbog sudjelovanja u sarajevskom književnom i kulturnom životu za vrijeme NDH (odležao devet godina). Po izlasku iz zatvora radi kao saradnik Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, potom je bibliotekar u Muzičkoj akademiji sve do odlaska u mirovinu 1973. godine.
Književnim radom se počeo baviti u ranoj mladosti, najprije objavljivanjem narodnih priča i narodnih pjesama bosanskohercegovačkih muslimana, a zatim kao student počinje pisati novele i pripovijetke i objavljivati ih u književnim časopisima u Zagrebu. Po dolasku u Sarajevo piše u “Novom Beharu”, “Kalendaru Narodne uzdanice”, “Glasniku Islamske vjerske zajednice”, te u brojnim drugim časopisima i novinama toga vremena. Objavio je više zbirki pripovjedaka, novela, putopisa, te nekoliko zbirki narodnog stvaralaštva: narodne epske i lirske pjesme i narodne pripovijesti iz Bosne i Hercegovine.
Značajan pripovjedač, koji izvornim darom i sjajnim osjećanjem jezika u svojim najboljim novelama nadrasta ograničenja tradicionalističkih književnih i životnih nazora. Punu i pravu recepciju Nametkove proze trajno je omela njegova politička ekskomuniciranost i građanska marginaliziranost. Alija Nametak bavio se intezivno i folklorističkim istrazivanjima.
Umro je 08. novembra 1987. godine u Sarajevu.
Djela:
Bajram žrtava (Zagreb, 1931.), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937.), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941.), Za obraz (Zagreb, 1942.), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943.), Dan i sunce (Zagreb, 1944.), Abdullahpaša u kasabi (Sarajevo, 1945.), Trava zaboravka (Zagreb, 1966.), Tuturuza i šeh Meco (Zagreb, 1978.), Sarajevski nekrologij (Zürich, 1994.)
