Povodom Međunarodnog dana napuštenih životinja,u cjelosti vam prenosimo sjajan tekst akademika Muhameda Filipovića koji je objavljen 2013.godine u Avaz.ba:
“Fenomen pasa beskućnika, kao i mnoga ružna stanja u kojima živimo na ovim prostorima, a koja sa nama dijele i psi, mada za njih nisu krivi ni dužni, je proizvod rata koji je u otvorenoj formi prestao prije osamnaest godina, ali je u stanju političkih odnosa i mentalitetu nastavio da se odvija sa istom energijom kao i za četiri ratne godine.
Sudbina pasa je proizvod rata, a to nije pseći nego ljudski fenomen i događanje koje proizvode ljudi. Naš međusobni rat je doveo do masovnog napuštanja pasa od strane njihovih ljudskih gospodara, onih koji su se i pred Bogom i pred ljudima obavezali da će o njima voditi računa, ali su misleći samo na sebe i sopstvenu dobrobit, napustili svoje kućne ljubimce i prepustili ih neizvjesnoj sudbini beskućnika.
Ipak, kako psi nisu prevrtljivi kao ljudi, oni nisu napustili način života na koji su ih naučili ljudi i nastavili su da žive pored nas, kao urbana stvorenja koja poznaju jedino gradsku sredinu kao prostor obitavanja. Oni žive u jednoj mješavini zakona, koji su, ruku na srce, više ljudski nego životinjski.
Tako je rat proizveo nastanak pasa bez kuće, bez gospodara koji o njima brinu, a ljudi, ni ovu, kao ni mnoge druge posljedice svog neljudskog ponašanja, nisu uspjeli riješiti na normalan i ljudskom svijetu adekvatan način, a to znači uzimajući u obzir pravo pasa da žive i da se oni koji su ih prisilili da žive pod uvjetima koje stvara čovjek, moraju o njima brinuti na način koji će im osigurati uvjete za život.
Pravo na život
Ljudi su toliko neljudski, nenormalni i sebični da oni uopće ni ne priznaju drugim bićima pravo na život, čak ni bićima sopstvene vrste, pa im pada na pamet ono isto što čine povremeno jedni drugima, a to je istrebljivanje i to žele primjeniti i na pse. I dok su ljudi može biti i krivi jedni drugima, sigurno je da to psi nisu za svoj položaj krivi i da niko nema prava da ih istrebljuje.
Da, psi imaju jednako pravo na život kao i ljudi i ko god smatra da ima pravo da ih uništava zbog toga što mu smetaju, a oni mu smetaju samo zbog toga što se ljudi o njima ne žele ili im se ne isplati da se brinu kako su to dužni, započinje odlukom da eutanazira sve pse po svome izboru i presudi jedan novi ciklus bespravnog ubijanja, jednog događanja koje proizlazi iz istog onog načina mišljenja i postupanja koji je bio osnova za eutanaziju ili eksterminaciju ogromnog broja ljudi, koji su za neke druge ljude isto tako smetali, kao što nekima danas smetaju psi.
Zbog toga nikakav stav i ni jedan izgovor za uzimanje sudbine pasa u svoje ruke i donošenje odluke da se oni pod izgovorom da su zli, ili da su opasni za ljude, ne može u civiliziranoj i pravnoj državi biti prihvaćen. Nije pravno, a pogotovo nije moralno utemeljeno, a ni u vjerama koje poznajemo nije dozvoljeno, ono što neki ljudi, ma oni bili i većina, donose u svoju korist, čine na štetu drugih bića, pa makar oni bili i psi, zapravo naša braća po Bogu koji nas je sve stvorio.
Zar ljudi nisu najopasniji?
Zar nije još prije dvije stotine godina indijanski poglavica Pontijak rekao predsjedniku USA da on ne može donijeto odluku o prodaji zemlje, a da ne pita svoga brata jelena ili ribu u vodi, ako bi ta odluka štetila njegovoj braći jelenu, ribi u vodi ili medvjedu. Kako su protagonisti slobode u našoj zemlji daleko od spoznaje o jedinstvenoj sudbini svijeta u odnosu na ovog indijanskog poglavicu.
Ovo pišem zgrožen činjenicom da je jedna grupa ljudi, koji u rukama drže pravodonošenja odluka o mnogim stvarima, odlučila da uvede eutanaziju pasa sa razlogom da oni mogu biti opasni za ljude. Pa zar mnogo opasniji za sve nas nisu upravo ljudi i zar oni uopće nisu najopasnija stvorenja na zemlji.
Zar djeca koja napadaju jedna druge, pa čak i ubijaju jedni druge, zar tolike ubojice, atentatori, oni koji nose oružje i ne libe se da pucaju na javnim mjestima i obračunavaju se, zar mnogi političari koji nas pljačkaju i uzimaju mito, koji su kormupirani, zar organizatori ratova i drugih vrsta masovnih ubijanja nisu mnogo opasniji za ljude od nedužnih pasa koji reagiraju, kako se to dobro zna, samo na one ljude koji prema njima gaje neprijateljske osjećaje i nose u sebi negativni naboj prema njima.
Eutanazija – politika nacizma
Pa zar svi ti ne bi trebali biti eutanazirani, sudeći prema načinu mišljenja i psihologiji ovih advokata pseće smrti. To nije ništa drugo nego ulazak u mentalitet i ponašanje iz kojeg je proizašao nacizam, totalitarni duh i eksterninacija prvo ludaka, retardiranih i zaostalih u razvoju, homoseksualaca, Jevreja, Cigana i svih drugih koji su drugačiji od onih odabranih i koji smetaju onim jedinim pravim ljudima, a to su oni koji vladaju, koji imaju ispravnu naciju, vjeru ili broj krvnih zrnaca.
Zar smo pali do te mjere u odnosu na ono na što nas obavezuju sve poznate vjere, ukupni ljudski moral i pravo koje daje jednaki status u odnosu na život svakom stvorenju na zemlji.
Nikako i nipošto, iz moralnih, pravnih, kulturnih i razloga digniteta življenja svakog bića, ako živimo u civiliziranom i kulturnom, a pogotovo društvu temeljenom na moralu, ne može da se legalizira vršenje eutanazije drugih bića, drugih vrsta života, drugih nosilaca univerzalnog prava svega što je stvoreno na život, jer bi takav postupak legalizirao nešto što vodi ka nezakonitom, nasilničkom, nehumanom i svakom vjerom, moralom i pravom zabranjenom načinu mišljenja i postupanja, a to je uništavanje drugih zbog toga što nam smetaju i zbog toga što je uništiti jedno biće mnogo jeftinije nego ga održavati u životu, a upravu ovu strašnu misao izrekao je javno jedan advokat eutanazije i to čovjek kojeg profesionalna dužnost obavezuje da brine o zdravlju i probitku životinja. Užas od mišljenja i morala.”
Novinar/Jasminko Razić
