Umro je Edin Nišić – Edo.
Rob Božiji, Insan, Živiničanin.
Mogao je da bude Nijemac.
Odlučio je da bude Bosanac.
Kao momčić, izabrao je Šantićevu “… ostajte ovdje …” dok su njegovi roditelji otišli u pečalbu “trbuhom za kruhom”.
Bio je tu “kad je bilo najteže”.
A bilo je teško i bilo mu je teško.
Puno je ličnih, porodičnih tragedija vremenom lomilo i na koncu slomilo njegov duh i njegovo tijelo.
Svoje mladalački entuzijazam i svoje mnogostruke izvanredne talente poklonio je Televiziji Živinice u nešto više od dvije i po decenije svog angažmana.
Logo Medijskog servisa grada Živinice, koji godinama stoji i koji će stajati u gornjem desnom uglu televizijskih ekrana, djelo je Edino i njegovog brata Nermina.
Možda se po Edi “ništa neće zvati” ali taj znak bit će simbol njegovog rada i doprinosa zajednici u kojoj je živio svoj kratki život.
“U ovom hodu pod zvijezdama hladnim prolaznici smo trajni
na pohodu zvijezdi svojoj …”
Svojoj zvijezdi, zauvijek, odjezdio je i Edin Nišić – Edo.
J.R.
Edo, mogao si biti kralj da si zelio…kako je bio pametan moj nas Edo, stranac sam u ovom gradu ali sam ga zavolio zbog tebe..vise ga ne volim jer nema vise Ede, nema vise ” ljudina ” ..zelim ti Edo vjeciti rahmet, volio si sve i svasta…ostavicu ti na mezaru djetelinu sa cetiri lista koju si mi poklonio i ubacio na 234 stranu knjige D. Dzamonje,… neka bude s tobom u dzenetu…?
Edo, druze moj, SRETNO……
Volio si noc…ja ne spavam!