Hodati putem “Života i smrti” na kojem su 8.372 Srebreničanina izgubila život i doživjeti samo dio prepreka koje su njih pratile svi oni koji su bar jednom prošli ovim putem složit će se da ne postoji riječ koja bi opisala taj doživljaj.
Na putu Života i smrti te 1995.godine Srebreničani su se borili za goli opstanak.
Rijetki su oni koji su uspjeli živi stići na slobodnu teritoriju.
Njih preko 8 hiljada nikada nisi došli u zagrljaj svojoj porodici.
Život su izgubili na najsvirepiji način, skrivajući se po šumama od onih koji su ih krvoločno ubijali.
Njihovu patnju teško je i zamisliti, ali se bar malo može osjetiti ukoliko prođeš stazom kojom su oni hodili.
Zato veliki broj ljudi osjeti potrebu da uzme učešće u Mršu mira, među njima su i naši Živiničani, koje smo put dug oko 100 kilometara isporatili u subotu u ranim jutarnjim satima.
Svaki korak posvećen je nevino stradalim, svakim korakom pokuša se osjetiti sva bol i tuga, beznađe i strah onih kojima nije bilo spasa.
Naše učesnike posjetili smo u kampu Mravinjci.
Nesebičnu podršku u organizaciji pružio je Živinički hunjer, fb stranica koja okupila humane ljude našeg kraja.
Zahvaljujući onima koji su podržali ovogodišnji „Marš mira“, našim učesnicima ništa ne fali.
Svi oni koji su pršli pakao koji se zove Srebrenica imaju jak motiv da budu učesnici Marša mira, ali kada se na taj put odluče oni koji nisu vezani za Podrinje, nemaju nikog nastradalog onda je to za svaku pohvalu, a takvih je sa područja grada Živinica zaista mnogo.
Preko stotinu volontera Crvenog križa TK i ove godine dalo je doprinos u organizaciji Marša mira.
Oni su na svakom mjestu i svakom trenutku tu da pomognu učesnicima, što onima koji pješače daje dozu veće sigurnosti jer znaju da su ovi mladi ljudi uvijek spremni da im pomognu.
U dva dana Marša odradili su bezbroj intervencija ali na sreću težih nije bilo, kaže nam dr. Almir Jagodić koji već duži vrmenski period ne propušta ni jedan „Marš mira“.
Volonteri CK grada Živinice kažu da su ponosni što učestvuju u Maršu mira i da sa posebnom emocijom stižu u Potočare.
Sav umor u trenutku zaborave jer znaju da su još jednu godinu zaredom dali svoj maksimum da odrade svoju misiju.
Merisa Mujčinović Husić
