Okićena jelka simbol je novogodišnjih i božićnih praznika.
Kuće i stanovi se tada šarene od raznih lampiona, svjećica, lampica.
Ali, malo je onih koji znaju zašto se to radi.
Postoje dva vjerovanja o tome kako je nastalo kićenje jelki.
Prema prvom, sveti Bonifacije je spasao život djetetu koje su pagani htjeli da žrtvuju tako što je pesnicom sravnio sa zemljom hrast oko kojeg su se okupili.
Na mjestu gdje se nalazio hrast nikla je jela, kao simbol Isusovog vječnog života.
Prema drugom vjerovanju, prije više od dvije hiljade godina, ispred pećine u kojoj se rodio Isus rasli su bor, kedar i jelka.
Od sreće što se rodio božji sin, bor i kedar su se zatresli i poklonili mu plodove.
Jelka je počela da plače što nema plod i što ne može ništa da mu pokloni.
Jedan anđeo se sažalio, skinuo zvijezdu sa neba i dao je jelki.
Jelka se savila i sa svog vrha nježno stresla zvijezdu pored Isusa.
Ovo zimzeleno drvo je simbol vječnog života kod mnogih starih naroda (Egipćani, Kinezi, Jevreji).
Još u 11. vijeku tadašnji stanovnici Njemačke kitili su za katolički Božić jelku.
Tada je ovo zimzeleno drvo ukrašavano zrelim crvenim jabukama, dok su je pojedini Nijemci kitili kolačima različitih oblika, ali i svijećama.
Kult ukrašavanja jelke u Englesku je donio princ Albert 1841. godine.
Za razliku od jelki koje su u Njemačkoj bile ukrašavane jabukama, princ je odlučio da svoje “božićno drvo” ukrasi bombonama, papirnim cvijećem, mašnama.
Kada su Nijemci u 17. vijeku naselili Sjevernu Ameriku, sa sobom su ponijeli kulturu ukrašavanja doma za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika.
Preko zapadnih misionara božićno drvo tokom 19. i 20. vijeka stiže i u Kinu i u Japan.
Raskošni izgled koji simbolizuje sreću, obilje i blagostanje jelka je dobila u 21. vijeku.
Jedan od najljepših običaja u vezi s nastupanjem Nove godine jeste kićenje jelke.
Kako ćete okititi jelku u današnje vrijeme – stvar je ukusa, dovitljivosti, materijalnih mogućnosti, ali i znanja.
Kada kitite jelku, ne pretjerujte s bojama, ali ne preterujte ni s preuranjenim kićenjem.
Ukoliko prerano okitite jelku, može se desiti da vas sav taj sjaj i blještavilo boja zasite prije vremena.
Takođe, poželjno je da svaki ukućanin, pa čak i gost, stavi neki svoj ukras na jelku, kako bi se osjećao prijatnije.
To ne moraju nužno biti kupovni ukrasi; podjednako lijepa može biti i jelka okićena bombonama ili ukrasima koje sami napravite.
Kada je riječ o bojama za jelku, svaka od njih ima posebno značenje.
Zelena – ovu boju treba što više koristiti. Novogodišnja groznica može biti jako stresna i zato je važno da kućom dominira zelena, jer je to boja koja umiruje. Pored toga, odličan je kontrast dominantno crvenoj novogodišnjoj boji. Ukoliko ste se odlučili za zelenu jelku, to je dobar izbor, jer uz zelenu boju pristaje čak i mnoštvo raznobojnih ukrasa.
Bijela – feng šui kaže da je to boja bez života, “boja bez boje”, i da nije preporučljivo koristiti je u ovakvim prilikama. U posljednje vrijeme se pojavljuje sve više bijelih novogodišnjih jelki i ukrasnih grana, koje mogu biti podjednako ukusno okićene. Ipak, ukoliko kitite bijelu jelku, trebalo bi da vodite računa o tome da ne miješate više od dvije boje ukrasa.
Crvena – ne kaže se uzalud da je to boja koja simbolizuje radost, sreću, uživanje, ali i duboku i strasnu ljubav. Takođe, vjeruje se da štiti od negativne energije i bez sumnje se može reći da je to boja koju, počev od garderobe Djeda Mraza, pa do ukrasnih traka i lampica, najčešće možete vidjeti pred novogodišnje praznike. Crvena boja ukrasa idealno se slaže uz zlatnu.
Plava – boja duhovnosti, saosjećajnosti i nježnosti. Povezuje se s duhovnošću, stalnošću i vjernošću. Kao i zelena, i ona djeluje smirujuće. Zato, ako se umjesto za zelenu opredijelite za bijelu vještačku jelku, idealna boja ukrasa je upravo plava.
Ljubičasta (purpurna) – boja koja simbolizuje vjernost, istinitost, ljubav i patnju. To je, u isti mah, i boja visokog plemstva, te jelka može zaista izgledati ekskluzivno ukoliko njom dominira ljubičasta boja.
Kada se u Njemačkoj počeo širiti kult okićene jelke, jedan Nijemac, duvač stakla, bio je toliko siromašan da nije imao čime da okiti jelku i obraduje djecu.
On se dosjetio da staklene kugle oboji i njima okiti drvo.
Njegovi ukrasi izazvali su pravo oduševljenje njegovih sugrađana, te se vrlo brzo i obogatio.
Na samom startu ovog običaja, još u 17. vijeku, jelka je bivala ukrašena malim svjećicama koje su lijepljene voskom za grane.
Cijeli vijek kasnije, 1890. godine izmišljeni su držači za svijeće, međutim i dalje su predstavljale opasnost od požara.
Prve lampice zasijale su 1882. godine.
Njihov pronalazač bio je Edvard Džonson, pomoćnik Tomasa Edisona.
On je povezao 80 malih električnih sijalica u niz i omotao ih oko jelke.
Ipak, ovaj izum se na početku nije dopao stanovnicima Amerike.
Lampice su bile preskupe, a za njihovo korištenje je bio potreban generator!
Nakon Džonsonovog pronalaska, Albert Sadaka je 1917. godine stvorio bezopasno električno božićno osvjetljenje.
On je zapravo usavršio dotadašnje svjetleće ukrase obezbijedivši žice i kontakt među sijalicama i time smanjio mogućnost izbijanja požara.
Kako se svijetom širila tradicija kićenja jelki, rastao je i rizik njihovog istrebljenja.
Upravo zbog toga, prva vještačka jelka napravljena je 1880. godine u Njemačkoj.
Ipak, neki ljudi i dalje kupuju prirodne jelke pa ih nakon što praznici prođu ponovo zasade.
Jasminko Razić
