U julu 1995.godine veliki broj prognanih lica iz Srebrenice stiglo je u Živinice.
Među njima i porodica Osmić iz Blječeve, koja danas živi u Ciljugama.
U ratu su izgubili dva sina, tri kćerke su udate a njih dvoje žive sami.
Kada roditelj dočeka da ukopa svoje dvoje djece tu njegov život staje, više nema radosti ni u čemu, nego samo puko preživljavanje.
Juli oživljava te rane, juli je težak kao crna zemlja.
Zehrudin je imao 24 Sabahudin 21 godinu kada su krenuli na put sa kojeg se nikada nisu vratili.
Njihov otac Bajro je dva puta bio ranjen, ali je sudbina htjela da na putu života i smrti stigne do slobodne teritorije, kada je vidio da mu nema djece htio je da se vrati nazad.
Najteže je kada čovjek potpuno izgubi nadu i kada shvati da djece više nema. To se desi kada vas pozovu an identifikaciju, kaže nam Bajro.
Ovo je samo jedna od 8372.priče, priče koje lede krv u žilama, priče koje ni jednog normalnog čovjeka ne ostavljaju ravnodušnim.
Bajro sa suprugom živi dan za danom, sjećajući se sinova svaki dan u godini.
Majka je od suza skoro izgubila vid, ali nam kaže da se bori u životu koliko može, i da joj je najbitnije da je suprug zdrav da mogu jedno drugom pomoći da do kraja života zajednički nose svoju tugu i bol.
Merisa Mujčinović Husić
