Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Docu na Lašvi (opština Travnik). Andrićevi roditelji Antun i Katarina (rođ. Pejić), su živjeli u Sarajevu. Kad je Andriću bilo dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka seli kod tetke Ane i njenog muža Ivana Matkovščika u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju (Prva gimnazija – Sarajevo). U tom poriodu počinje pisati poeziju i 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak.
U oktobru 1912. godine upisuje studij u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta. Sljedeće godine prelazi u Beč, gdje posjećuje predavanja iz historije, filozofije i književnosti. Zbog slabog zdravstvenog stanja, uz pomoć gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića, 1914. godine prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakowu, gdje uči poljski jezik. Između dva svjetska rata radi u konzulatu u Marseilleu, Madridu, Parizu…
1924. godine na Filozofskom fakultetu u Grazu brani doktorsku disertaciju pod nazivom Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft)
U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno)…
Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. “Sve moje je iz Bosne” tom preciznom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, “zemlja mrke ljepote”, u središtu njegovog književnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Nagradu koju je dobio, od Nobelove nagrade, odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.
U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:
Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprijeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
Umro je u Beogradu 13. marta 1975. godine.
Jasminko Razić
