Skoro da je nemoguće da se desi da protekne barem jedan jedini dan a da na bosanskohercegovačkim cestama ne bude barem jedna teška saobraćajna nesreća sa tragičnim epilogom.
Žrtve su, nažalost, sve češće mladi ljudi, studenti ili djeca.
Kao potencijalni razlozi saobraćajnih nesreća uglavnom se navode neprilagođena brzina, gubitak kontrole nad vozilom, vožnja u alkoholiziranom stanju i sl.
Stvarno prisustvo spomenutih razloga ne može se osporiti, ali se, isto tako, sve veći broj nesreća na cestama ne može do beskonačnosti pravdati na isti način.
Jasno je i to da našim cestama maršira veliki broj tehnički neispravnih ili u najmanju ruku sumnjivih vozila te da je značajan broj njih jednostavno ”prejak” za ovdašnje ceste.
Nije tajna ni to da je saobraćajna signalizacija na mnogim putevima, posebno onim regionalnim, postavljena relativno davno, te je iznimno teško naći balans između snage automobila i putne signalizacije.
Razloga bi se moglo naći ali je epilog opet isti – ljudi sve više ginu.
Istina, bilo je raznih pokušaja da se ovaj evidentno veliki problem pokuša barem suzbiti i donekle ublažiti.
Tako su vozači jedno vrijeme imali priliku viđati različite džambo plakate sa kratkom i jasnom porukom ”Brzina ubija!”.
Ipak, stiče se dojam da vozačima generalno nedostaje nešto što bi se moglo nazvati kulturom saobraćaja, na čemu nadležne institucije uz jedan stručan i studiozan pristup moraju poraditi mnogo više.
Preticanje u centru grada, nepuštanje pješaka na zebrama, čekanje na raskrsnicama uz psovke i zvuk sirene, samo su neke od loših navika živiničkih vozača.
Da živinički vozači dobijaju ocjene iz vladanja, većina njih dobila bi nedovoljan, kažu pješaci, ocjenjujući njihovo ponašanje.
Dovoljno je napraviti jedan „krug“ po gradu, obratiti pažnju na učesnike u saobraćaju i vidjeti da im itekako nedostaje saobraćajnog vaspitanja.
U to se uvjerila ekipa Televizije Živinice, koja je šetajući po centru, za 15 minuta primijetila bar 20 prekršaja koji su napravili kako vozači, tako i pješaci.
Na pješačkom, u prosjeku prođe osam automobila dok se neko ne smiluje da stane pješaku, iz automobila trube čim se stvori malo duža kolona, a parkiranje na trotoarima je već uobičajena stvar.
Iz automobila se često čuju psovke i uzvici „brže“, „kuda ćeš sad“, a ni pješaci ne ostaju dužni govoreći „ko ti je dao vozačku“.
“Kod nas vlada opšta nekultura.
Kada idem pješke, moram da imam oči na leđima, da me neko ko juri slučajno ne zgazi na pješačkom, još da mi psuje što tu prelazim.
S obzirom da sam i vozač i pješak, strašno me nerviraju ljudi koji iz auta trube ako neko samo jednu sekundu zastane na raskrsnici, kao da im život zavisi od te sekunde “– priča jedna naša sugrađanka, dok stoji na pješačkom čekajući da je neko pusti.
Dodaje da čak i u jednosmjernim ulicama gleda na obije strane, jer imajući u vidi gdje živi zna da je svašata moguće.
Međutim, iz perspektive vozača, ni pješaci nisu pretjerano kulturni.
Pored pješačkog prelaze ulicu bilo gdje, idu pored trotoara, a neki čak ni na semaforu ne čekaju.
“Ima svakakvih vozača, ali i pješaka.
Ako je crveno svjetlo znači da svi stoje, ne znači da mogu pretrčati prije auta ili preći dok nema nikoga.
Posebno me nerviraju oni kojima je „ispod časti“ da čekaju onih nekoliko sekundi, pa prelaze ranije i prave probleme automobilima iz suprotnog pravca” – veli jedan naš motorizirani sugrađanin.
O kulturi vozača lijepe riječi nemaju ni stručnjaci za saobraćaj.
“Nije u pitanju samo kazna, već ,prije svega,sigurnost.
Apsurdi se mogu vidjeti i kod vozača i kod pješaka. Ima dosta nelogičnosti i u propisima.”-tvrdi jedan instruktor vožnje.
“Kultura se nosi od kuće.
Svi vozači prođu obuku, a auto škole ih ne uče da se tako ponašaju.
Sviranje i galama su osnove saobraćajne nekulture, a to je stvar ličnog odgoja.”-ističe instruktor jedne poznate živiničke autoškole
Naravno,zbog ovakvog stanja saobraćajne kulture ili,bolje rečeno,nekulture živiničkih učesnika u saobraćaju, policija ima pune ruke posla a,na žalost,često i Hitna služba.
Jasminko Razić
