Tezge su pune, cijene, uglavnom, slične onim u cijeloj zemlji.
Kupci, oni plićih džepova, mahom, kupuju “na malo”, neki, opet, podmire se za narednih sedam dana.
Na pijaci smo uočili i takozvane “šetače”, uglavnom ljude starije životne dobi.
Mnogi od njih, što zbog visokog datuma i niskih penzija, dalo se primjetiti, sebi nisu mogli priuštiti da kupe ni pola kilograma voća.
Međutim, navike da se pazarnim danom nađu na živiničkoj pijaci nisu se mogli odreći.
Kad se ujutro izađe u nabavku, svježe se i odmorno, a na pijaci bogatstvo izbora, svega po volji, samo treba odlučiti šta uzeti.
A popodne, već se umorno, a na pijaci samo ostaci, ono što drugi nisu izabrali.
Na pijaci ćete pronać, osim hrane, i domaća pića, tople, unikatne čarape i džempere, domaći med, pa čak i one prave starinske kore za pitu, jaja kojima je žumance još uvek žuto, kukuruzno brašno od kojeg nema slađeg, sve vrste sezonskog voća i povrća, sušenog mesa, sireva i kajmaka kakve ste poslednji put jeli u djetinjstvu.
Čak i kad nemate novca, na pijaci se uvijek nađe neka dobra duša da udijeli koju voćku, komad hljeba, nešto što pretekne sa tezge.
Oni koji najmanje imaju najviše daju i pomažu…
Jasminko Razić
