Tom i Džeri nisu tako bezopasni, tvrde stručnjaci. Tako tvrdi jedna američka studija. Stručnjaci su naime pratili djecu od dvije do pet godina starosti i zaključili da crtići uče da nasilno ponašanje nije kažnjivo.
Stručnjaci su takođe saglasni da crtani filmovi u mnogo većoj mjeri negativno utiču na dječake nego što se to do sada smatralo. Dječaci koji redovno gledaju crtiće u starosti od dvije do pet godina, u opasnosti su da u kasnijim godinama postanu agresivniji i netolerantniji od svojih vršnjaka koji su odrastali bez junaka iz crtića.
Veliki broj roditelja smatra crtaie sasvim bezopasnim, vickastim – oni ionako nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Međutim, činjenica da crtani junaci mogu do mile volje svog druga da lupaju stolicom o glavu ili gaze po njemu, i da zbog toga nikome ne polažu račune, mališanima stvara pogrešnu sliku o vrednovanju nasilja u stvarnom životu. Pri tom nikako ne treba smetnuti s uma činjenicu da je na djecu tog uzrasta lako djelovati. Bilo da se radi o lošem ili dobrom uticaju.
Zanimljiva je tvrdnja autora američke studije da se djevojčice koje u istoj dobi gledaju iste filmove, u kasnijem životu ne ponašaju asocijalno. Čak se tvrdi da agresivni crtići, poput Pokemona i sličnih formata, na djecu djeluju potpuno isto kao najagresivnije igrice sa ubijanjem na mlade.
Crtani filmovi su najprije bili namjenjeni samo odraslima. U Njemačkoj se, kao uostalom u cijelom svijetu, poslije svakog nasilja u školi, pogotovo onih sa tragičnim ishodom, otvara rasprava o uzrocima agresije kod djece i mladih. Tada se mahom pominju i nasilne igrice, a sve češće i (naivni i nevini) crtani filmovi. Kao što bi se dalo očekivati, u raspravi se definišu dva fronta, za i protiv, a svaka rasprava se završava konstatacijom da bi „…svako morao da zna šta može i šta smije…“ Nažalost, nijedna strana nije u stanju da pruži neoborive dokaze o tome gdje leže uzroci sve agresivnijeg ponašanja djece i mladih.
Naravno da treba praviti razliku između odmjerenog gledanja crtanih filmova i neodgovorne varijante, kada roditelji idu linijom manjeg otpora i stavljaju djecu ispred televizora jer nemaju vremena da se bave njima ili im je jednostavno tako lakše. Zatim odmah možemo da se zapitamo da li se uopšte gledanje televizije mora „držati na uzdi“ jer malo dijete „ne zna kad je dosta“. A onda opet dolazimo do toga da „…svako mora sam da odredi…“
Jadnim roditeljima nije lako, ali tako im i treba kad su crtane filmove prepustili djeci. Naime, stručnjak za Mikija, Džerija i kompaniju, Floriaj Šveder kaže da crtani filmovi u trenutku nastajanja nisu ni bili koncipirani za djecu: „Animirani filmovi prvobitno nisu bili planirani za djecu. Tom i Džeri su pravljeni za odrasle koji su ih gledali prije davanja filma u bioskopu. Radilo se o nekoj vrsti satiričnog uvoda u ozbiljnu filmsku radnju. Priprema za ozbiljnije teme.“
Jasminko Razić
