Za sve one koji su bilo kako vezani za Srebrenicu juli je najteži mjesec u godini.
U julskim danima najviše naviru sjećanja svega onoga što su preživjeli. U kolektivnom naselju Višća na svakom koraku se osjeća tuga, kobna tišina vlada danima, pogjde koje dijete izađe vani da se bezbrižno igra, dok majke, sestre, supruge sjede u kućama sa svojim mislima.
Hatema Hasić iz Srebrenice živi sama u kolektivnom naselju Višća, muž joj je poginuo u rudniku Sase prije rata, u ratu se Hatema brinula o šestero djece sa kojima je 93.godine došla u Živinice. Hatema kaže da joj svaki dan teško pada i da je za nju Srebrenica živa rana koja nikad ne prestaje.
Kako kaže, nema dana da ne razmišlja o Srebrenici i svim strahotama koje su prošli, a žali što ove godine neće moći prisustvovati dženazi u Potočarima, gdje joj je ukopan brat i mnogobrojna rodbina.
Kada prođe 11.juli utiša se priča o stradanju Srebreničana, svi se okrenu svojim životnim problemima, samo nikada ne prođe rana koju u grudima nose oni koji su preživjeli tu golgotu.
Svaki dan težak je za roditelja koji je dočekao da ukopa dijete, svjestan činjenice da je svirepo ubijeno samo zato što je imao drugačije ime.
Mjesta na kojima se najviše osjeća tišina koja govori više od hiljadu riječi su kolektivna naselja koja sa sobom nose brojne bolne priče, koje, možda nikada neće biti ispričane.
Novinarka/Merisa Mujčinović/
