Desetak kilometara zapadno od Živinica smješteno je mjesto Suha.
Reklo bi se da mu ime ne odgovara, jer je “opkoljeno” sa nekoliko rječica.
Mahom dobre kuće govore da je ovo i bogat kraj. Rodna zemlja i vrijedni ljudi – dobitna je kombinacija.
Zaselak Bajrići posebno je poznat, jer je to, kako kažu, Abukino mjesto, a na jednom od brežuljaka, poprilično dominantnom, je i turbe Ibrahima Derviševića Abuke.
Zna to i najmanje dijete u ovom kraju, a njegovo ime se s ponosom izgovara.
Dobija se utisak da za to treba uzeti abdest, imati čistu dušu i dobre namjere. Abuka je, jednostavno, zaštitnik ovoga kraja, to je ono oko čega se slažu sve konfesije.
Ibrahim Dervišević živio je za vrijeme Osmanlija i pripadao je derviškom redu.
Učitelji su mu bili Mustafa i Hasan, koji su sagradili džamiju u selu Priluk, jednu od najstarijih u Bosni i Hercegovini.
Za njegovo ime veže se bezbroj legendi.
Svi sagovornici slažu se u jednom: bio je Dobri i ovaj kraj je na taj način privilegovan.
Sa brežuljka gdje je smješteno Abukino turbe pogled puca na sve strane: prema Banovićima, kao da rukom možete dohvatiti ugljenokope; na lukavačkoj strani gotovo da možete skočiti u jezero Modrac; dimnjaci tuzlanske “Termoelektrane” svoj dim usmjeravaju prema Tuzli, a ne prema živiničkim poljima; kalesijski Vis, sa koga su agresori kukavički zasipali ovaj kraj granatama, djeluje tako blizu…
Mjesto je, jednostavno, divna osmatračnica. Odatle je Abuka, vele, sve držao pod kontrolom, govoreći:
“Dokle moj pogled doseže nikada neće biti nevremena niti će stati agresorska čizma!”
Da je Abuka bio Dobri, svjedoče legende vezane za njega.
Mogao je, već smo kazali, da istovremeno bude na dva mjesta. Uvijek je nosio štap u ruci.
Njime bi udarao o zemlju, učeći tekbire. Na taj način je savladavao protivnike.
Legenda kazuje da je Abuka, iako je pripadao dervišima, bio dobar majstor i gradio kuće.
Nakon dnevnih poslova slijedila je večera, a za večerom i halva. Mirisala je tako da je domaćica, koja ju je napravila, izustila:
“Eh da mi je nekako komad halve odnijeti sinu u Rusiju na front, da je jadničak okusi u rovu…
Abuka je zamolio domaćicu da halvu zamota u rubac (maramicu) i rekao da će halvu odnijeti njenom sinu.
Ona ga je poslušala, ali i posmatrala sa nevjericom.
Mislila je da je skrenuo sa pameti.
Nakon izvjesnog vremena sin se pismom majci zahvalio na halvi, kazavši da ju je slasno pojeo.
Jasminko Razić
Photo by Elvedina Razić
