Prolazeći često kroz selo Barice,jedno,po meni od najživopisnijih,pitoreksnijih i idiličnijih na području općine Živinice,u tim trenucima sam mislio-lijepo je živjeti u ovakvom selu.
Lijep položaj,zaravnjena visoravan zvana Barički gaj,puno prozračnog, zelenog prostora-idealnog za djecu i odrasle.
Žao bi mi uvijek bilo što mi je djetinjstvo prošlo,jer u ovom selu,mislim,volio bih da sam proveo svoje djetinjstvo.
Nekako mi se ono najbolje uklapa u moja razmišljanja i i skustva o selima,nekada i sada…
Nekad je selo bilo uzdanica grada, njegov izvor prihoda, glavni resurs.
Selo je živjelo, a i ljudi u njemu.
Bez ljudi nije ni moglo.
Bez porodica i njenih brojnih članova, selo nije moglo ni da živi ni da opstane.
Male kuće, okupljale su mnogobrojnu porodicu jedino kada se objedovalo i pred počinak.
Čeljad nijesu bila bijesna, pa im ni kuća nije bila tijesna.
A preko dana svi su bili na polju, radili.
I žensko i muško, i staro i mlado.
Nisu imali vremena ni da se posvađaju.
Disciplina, i svi su znali svoj dio posla.
Niko se nije žalio što nema kompjuter, mobilni, automobil.
I opet su bili svi tačni, precizni.
Na ugovoreno mjesto se moralo doći, pješaka ili na konju.
Nije se moglo odgoditi zakazano na minut do dvanaest.
Ugovaralo se dugo, ali se ugovoreno poštovalo.
Svi su bili oslonjeni na samog sebe i vrijeme, na svoju prirodu i prirodu prirode.
I funkcionisalo je selo.
Mnoga sela tada bila su bez struje, ali koristio se dan mnogo racionalnije, da se sve završi za dana, za vida kako su govorili tada.
Kuburila su sela i sa vodom, ali se i za to iznalazilo rješenje.
Voda se donosila, neko na ramenima, neko na kljusetu.
Važno je bilo da je negdje ima, a kad je ima lako je donijeti.
Neki su samo bili za vodu zaduženi, da je ne nestane, da je uvijek ima u kući, za porodicu i za stoku.
Putevi do seoskih kuća su bili kozji, ali moglo se prići i doći svakoj kući.
Jedino prevozno sredstvo tadašnje bilo je konjče, koje je uvijek kretalo i stizalo na vrijeme.
Iz sela prema gradu se išlo najčešće pazarnim danima, da se nešto od seoskih proizvoda proda, ali ponešto i da se pazari.
Pazarilo se obično ono čega nije bilo na selu, što su pravile i proizvodile gradske zanatlije.
Razmjena i saradnja između sela i grada je bila dobra i ustaljena, jer se znalo ko šta radi i ko šta prodaje.
Znalo se i koliko šta vrijedi, i koliko je vremena potrebno da se nešto uradi i napravi.
Cijenilo se sve, i rad, i proizvodi seljački i zanatlijski, i ljudi i stoka, i vrijeme i nevrijeme.
Cijenila se priroda svake stvari i svakog bića.
Prirodnost je bila vrlina.
Djece na selu je bilo mnogo, a škole su bile krcate.
Đaci pješaci su putovali od kuće do škole i desetinama kilometara, a opet su stizali na vrijeme i na prvi jutarnji čas, i kući da urade domaći, obave svoje obaveze na polju i u kući.
Njih je tada učio život, a nastavnici su im bili ti koji su im potvrđivali i ocjenjivali naučeno iz života.
Poštovali su starijeg, u kući roditelje, a u školi učitelje.
I zabave na selu je bilo.
Sijela, vašari i igranke.
Ašikovalo se i kada se čobanilo.
Gledalo se mlado momče i djevojče.
Dolazilo se iz drugih sela, ako bi se čulo da ima fina djevojka za udaju.
A i djevojke su se udavale i tražile dobre momke, domaćine.
Ne neradnike, bez kuće i ognjišta.
Tako su nastajale i nove porodice, gradile se nove kuće, pristizala djeca, više se sijalo, više se stoke držalo, više se i radilo.
Stvaranje porodice je bio motiv za opstanak i rad na selu.
Sa porodicom i radom, i selo je opstajalo.
Više radne snage u porodici, veća produktivnost, a samim tim i ta porodica dobija na važnosti i poštovanju u selu.
Ko je radio, taj je i zaradio.
I za sebe i za svoju porodicu, ali i za čitavo selo je bio dika i ponos.
I tako… dok je bilo sela, bilo je i grada.
Sada su razlike male.
Grad je došao na selo, a selo se spustilo u grad.
A ni grad, ni selo, više ne odišu svojim nekadašnjim mirisom i dušom.
A sad !?
Sela su dobila vodu, puteve, struju, mehanizaciju… ali su izgubila prirodu.
Prirodu ljudi i prirodu prirode svoje.
Ostali su samo stari, iznemogli, koji svojom prirodom u tim godinama ne mogu da održe prirodu sela.
Mlađi su otišli trbuhom za nekim drugim kruhom, možda slađim za njih.
Neki su odavno otišli iz sela u grad, ali selo iz njih nikada.
Poremetila se komunikacija sela i grada.
Ne cijeni se ni rad seljaka, a ni rad „gradskog“ stanovnika.
Teško radniku da dođe do para, dok neki neradnici preko noći se bogate.
Nema više porodice ni u selu ni u gradu, a samim tim se i opstanak stavlja pod sumnju.
Seoske škole poluprazne čekaju školsko zvono za svršetak.
Nema budućnosti porodice na selu, ni motiva za rad, za opstanak ljudi na selu, za opstanak sela, ali i za opstanak grada.
I šta dalje !?
Selo bez grada može, ali grad bez sela nikada.
Zato, da bi selo zaživjelo, nije samo dovoljno stvoriti sve uslove za življenje kao u gradu, već je neophodno vratiti prirodu ljudi prirodi sela.
Potrebno je vratiti porodicu, razmišljanje o stvaranju porodice, a samim tim će se stvoriti i motiv za rad i za ostanak na selu.
Današnje velike kuće, hladnih zidova, sa malo ljudi u njima, zamijenile su nekadašnje male seoske prirodne kućice, sa toplim drvenim zidovima, sa mnogo čeljadi vesele i ne bijesne.
Ta hladnoća doma svog, prenijela se na ljude i na njihove porodice, a i na budućnost i život sela.
Jasminko Razić
Photo by Elvedina Razić
