Već četvrt vijeka nakon završetka rata, u Bosni i Hercegovini još uvijek egzistiraju prognanička naselja u kojima životare ljudi iz istočnog dijela Bosne koji su prognani 1992. godine ili nakon genocida u Srebrenici 1995.godine.
Njihov nezamislivo težak život još više komplikuje aktuelna pandemija korona virusa.
Kažu, od mnogih su već odavno zaboravljeni i stavljeni na marginu svih dešavanja a trenutna epidemiološka situacija samo je još više podcrtala tu tužnu činjenicu.
Rijetko ih ko obilazi, ovih dana su dobili skromnu pomoć od Gradske uprave Živinice i gradskog Merhameta ali to nije dovoljno za zadovoljavanje ni osnovnih potreba.
Uslovi u kućama su veoma loši, krovovi prokišnjavaju a prostorije su memljive i zapuštene.
Nema poslova a oni koji nađu neki posao to je uglavnom nadničarenje ili uzgajanje par gredica povrća na ledini tik uz oronule kuće.
Osim prognanika, u naselju na Litvama živi i određen broj socijalno najugroženijih građana Živnica i dijele zajednički prostor i sudbinu bitstvovanja u uslovima koji baš i nisu dostojni bilo kojeg čovjeka.
Većina je već izgubila bilo kakvu nadu u bolje sutra.
Vele, obećanja ima koja im ulijevaju nadu ali do sada je uglavnom sve ostalo na obećanjima i simboličnim jednokratnim donacijama.
Jasminko Razić
