UNESCO je 1965. godine 8. septembar proglasio Međunarodnim danom pismenosti, ali se taj datum počeo obilježavati tek dvije godine kasnije. Cilj Međunarodnog dana pismenosti jest istaći važnost pismenosti za pojedince, zajednice i društva.
Kad se obrati pažnja na informacije o putu razvoja pismenosti u Bosni i Hercegovini, izgleda kao da je ovaj prostor poslije Ćirila i Metodija odmah prešao u savremeno doba, a opismenjavanje je dug proces koji ni danas nije završen. Pored toga, uvriježeno je mišljenje da su žene u našoj domovini kasno počele učiti pisati i pohađati svjetovne škole, čak možda u drugoj polovini 20. vijeka, ali ni to nije u potpunosti tačno. Zato ćemo skrenuti pažnju na dvije žene koje su u prošlosti opismenjavale žene, kao i na jednu koja se bori danas za prava na obrazovanje svih onih koji se žele obrazovati, a naročito žena.
Staka Skenderova (1831.-1891.) bila je prva kulturna i prosvjetna radnica u Bosni i Hercegovini. 1858. godine otvorila u Sarajevu je prvu žensku školu, Sarajevsku djevojačku školu „Sveti Sava“. Pošto je zagovarala prava na obrazovanje bez obzira na socijalni status, tako da su joj bogate porodice morale plaćati školarinu, a siromašne nisu, mnoge bogate porodice nisu htjele slati svoje djevojčice u njenu školu.
Kad je tek osnovana, škola je bila namijenjena školovanju pravoslavnih djevojčica, ali od 1862. godine školu počinju pohađati i djevojčice iz jevrejskih i muslimanskih porodica, jer se pročulo da je to dobra škola. U Stakinoj školi djevojčice su učile čitati, pisati, računati i baviti se ručnim radom.
Često je Staka udomljavala, odnosno zbrinjavala siromašnu djecu pa je ona ujedno i prva socijalna radnica u Bosni i Hercegovini. Da bi se razumjela širina shvatanja Stake Skenderove i njena želja za upoznavanjem drugog i drugačijeg, dovoljan je podatak da je Staka, pravoslavka, 1870. ili 1871. godine išla na hadž te do smrti nosila titulu hadži-hanume – hadži Staka Skenderova. Autorica je i „Ljetopisa Bosne 1825-1856“. Kad joj je izgorjela kuća, u svoj dom ju je primila Miss Irby (Mis Irbi) te je Staka nastavila njoj pomagati u poslovima u vezi s Miss Irbynom školom.
Adelina Paulina Irby, bogata dvadesetčetverogodišnja Engleskinja plemićkog porijekla, krenula je 1855. u Tursku-u-Evropi, dio Osmanskog carstva u kojem se nalazila i Bosna i Hercegovina, kako bi upoznala kulturu, jezik i običaje tog dijela Carstva toliko nepoznatog Evropi i kako bi pronašla svrhu svoga života. Na putovanju ju je pratila i prijateljica Georgina. O stanju koje je zatekla tad 1908. je izjavila: „Kad sam došla u Bosnu, upoznala sam jedan veliki i dobrodušan narod, i sva bijeda tog naroda pobudi u meni saosjećanje te odlučih da cijeli život posvetim njima, pomognem da im zacijele rane i da im ublažim jad.“
1870. godine, kada je Miss Irby imala 29 godina, otvorila je žensku školu u Sarajevu. Novac za školu je prikupljala iz engleskih fondova i od bogatijih donatora, a školarina za sve učenice je bila besplatna.
I Miss Irby se bavila i humanitarnim radom, a škola je opstala do austrougarske okupacije. Zahvaljujući njenom imidžu koji je izgradila marljivo radeći na polju obrazovanja i ljubavi prema narodima Bosne i Hercegovine, u Sarajevu je dobila i svoju ulicu, Ulicu Mis Irbinu.
Interesanstan je i podatak da je član Međunarodne studentske organizacije, Amerikanac Joshua Irby, 1999. godine dobio jednogodišnji posao u Splitu.
Dok je živio i radio u Splitu, dolazio je u Sarajevo. Grad i ljudi su mu se svidjeli pa mu se često vraćao. 2009. godine odlučio je da se iz Amerike preseli u Sarajevo. Od prijatelja je saznao da je u Sarajevu postojala jedna njegova prezimenjakinja. Kad je istražio njenu biografiju, shvatio je da mu je ona rodica, jer se i njegova porodica iz Velike Britanije doselila u Ameriku. Joshua se zaljubio u Miss Irbyin rad i u Sarajevu pokrenuo nevladinu organizaciju Svaki student. Cilj organizacije jest povećati kvalitet života studenata i pružiti im znanja koja škole ne nude.
Iako nam može izgledati kao da su svi na svijetu već elementarno pismeni, milioni djece širom svijeta ni danas nemaju priliku da se školuju.
To su podaci koje je iznijela Malala Yousafzai (Jusafzai) pred UN-om 2013. godine. Malala je djevojka iz Pakistana koja je dobila Nobelovu nagradu za mir 2014. godine.
Pažnju pakistanske i svjetske javnosti je skrenula na sebe hrabrim zalaganjem za pravo svih djevojčica iz Pakistana, kao i iz cijeloga svijeta, da se obrazuju. Malala je imala samo 11 godina kad su Talibani odlučili da zatvore školu koju je ona pohađala, a koju je osnovao njen otac. Talibani nisu željeli da se ženska djeca obrazuju. Te 2008. godine otišla je na proteste u novinski klub i održala govor „Kako se usuđuju Talibani oduzeti moje osnovno pravo na obrazovanje“. Poslije je radila priloge za BBC o stanju u Pakistanu. 2012. godine Talibani su je pokušali ubiti, ranjena je u glavu i prebačena u Veliku Britaniju na liječenje. I iz Velike Britanije je nastavila svoju borbu te su Talibani, pod pritiskom kojeg je ona pokrenula, morali popustiti i otvoriti škole. Trenutno se bori za prava na školovanje afganistanskih djevojčica i gradi škole gdje je potrebno.
Više podataka o Miss Irby i Malali može se pronaći u knjigama „Suret sa Miss Irby“ Joshue Irbyja i „Ja sam Malala“ Malale Yousafzai i Kristine Lamb.
Možda je u Bosni i Hercegovini trenutno mnogo djece, omladine i mlađih ljudi elementarno pismeno, ali je potrebno raditi na drugim nivoima pismenosti: informatičkoj pismenosti, medijskoj pismenosti, političkoj pismenosti itd.
Amra Mujezinović
prof. BHS jezika i književnosti
