Živimo u jednom svijetu kada, ako se okrenete oko sebe, vidite jednu strašnu izolaciju kako porodičnu, rodbinsku, komšijsku… Ako analizirate malo sebe i ljude oko sebe odnosno način na koji živimo, na koji razmišljamo, način na koji suosjećamo sa drugima… primijetit ćete da smo jako puno okrenuti samo sebi. Okrenuti smo sebi u svakom smislu: od jutra kada idete na posao do momenta kada se ne okrećete dovoljno porodici, izbjegavate zajedničke ručkove odnosno druženja. Navečer idemo u sobe pored televizora, svojih mobitela… Ako sjedite u nekom restoranu svi su navodno izašli na zajedničku večeru i druženje, a zapravo su pored mobitela i laptopa. Zaboravili smo ono iskonsko: nemamo više prijatelja ni kada smo radosni da to s nekim podijelimo, ni kada smo tužni. Nemate više kome poželjeti dobro jutro ili dobar dan. Svi smo okupirani svojim problemima i ne primjećujemo ni tugu ni radost onog pored nas. Tragedija je još veća što ne vidimo tugu i radost svoga djeteta, partnera, svojih roditelja jer smo okrenuti poslu i ovom novom dobu tehnologije. Trošimo se na nešto gdje apsolutno ne pripadamo, gdje mi ne možemo neke stvari promijeniti ali se na to trošimo. Šta to znači? Puno bi bila bolja slika u društvu da se ljudi više druže, razgovaraju, da se ne zatvaraju u sebe, pitajte onog drugog i zašto se smije i zašto je tužan.
Imamo jako puno ljudi koji duševno pate. Ali većina ljudi ne zna ili ne želi priznati u kakvoj je situaciji, ili neće. Moramo se vratiti našim korijenima, razmišljati kako su djeca prije odrastala , kako smo mi kao individua sazrijevali. Okrenimo se porodici i tradiciji. Nama prije nisu trebali ni psiholozi ni sociolozi jer smo sve dijelili s ljudima koji su oko nas. To više nažalost ne činimo.
Dok je vrijeme spasite sebe, one oko vas. Lažemo sami sebe govoreći kako za porodicu i drage ljude nemamo vremena. Lažemo. Moramo naći vremena da gledamo drugome u oči i vidimo radost ili tugu i njegovim očima i pomozimo jedni drugima. Moramo se više baviti sobom i svojom okolinom.
Jedan od razloga što se dešavaju ubistva i samoubistva je rizično društvo u kojem živimo i to po kvalitetu života, kao i egzistenciji osnovnih ljudskih prava. Društvo se, nažalost, poslije jednog ili dva takva slučaja ne zabrine šta se zapravo dešava i koji su razlozi. Sigurno je da se radi o nezadovoljstvu čovjeka, ali koje je proizašlo iz uslova koje mu je društvo dalo. Društvo treba da stvori uslove da čovjek bar bezbjedno živi i da nema tegobe koje ga pritišću. Ljudi nisu svjesni da suicidom neće riješiti ništa. Naprotiv, napravit će svojoj porodici velike probleme.
Jasminko Razić
