Osmanska arhitektura nastala je u Maloj Aziji pod uticajem islamske umjetnosti i razvijala se i širila istovremeno sa osmanskom državom.
Kad se pojavila na Balkanu i Bosni i Hercegovini još je bila u fazi razvoja, bez ustaljene forme i građevne tradicije.
Kada se pogledaju spomenici iz XV vijeka, još uvijek se vidi neodređenost formi, traženje novih i boljih oblika.
Početna faza ove arhitekture (starocarigradski stil) traje na cijelom području turske države do polovine XVI stoljeća, sve do Kodža Mimar Sinana i njegovih glasovitih učenika.
Nakon toga arhitektura ima sasvim jasno izbalansirane oblike i građevnu tradiciju.
U tom periodu u Bosni i cijelom turskom carstvu je nastao najveći broj spomenika te umjetnosti i to stoljeće se označava kao zlatni vijek osmanske arhitekture i umjetnosti uopšte.
Razvoj arhitekture tekao je sa širenjem države i jačanjem njene ekonomske moći.
Poslije poraza pod Bečom turska država doživljava stalne neuspjehe, koje prati i opadanje građevne umjetnosti.
Nema više onih bogatih zadužbina i sjajnih spomenika XVI stoljeća i sve se svodi na popravke i podizanje manjih objekata.
Domaći graditelji, primajući orijentalne oblike, uvijek su ih prilagođavali ekonomskim prilikama svoje sredine i domaćim tradicijama i tako ih transformirali u gotovo specifičan arhitektonski izraz.
Poznata su dvojica domaćih graditelja, Nedžar Hadži Ibrahim i Sinan, koji su živjeli u Sarajevu u XVI vijeku i ostavili dvije male džamije kao svoje zadužbine.
Dunđeri su bili isključivo domaći ljudi, i upravo su oni, gradeći stambene kuće, male džamije, dućane i male magaze, doprinijeli fizionomiji gradova iz turskog doba koja je potpuno dobila osmanski pečat.
Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg za gradnju svojih zadužbina angažovao je majstore iz Dalmacije i Dubrovnika pa zidovi nekih njegovih građevina isti su kao zidovi dubrovačkih građevina toga vremena.
Nijedan spomenik ove arhitekture u Bosni i Hercegovini ne odlikuje se svojom glomaznošću već se skladno ukomponirao u svoju sredinu.
Oni su više strukturni, pejzažni i slikoviti, nego što su monumentalni.
I koliko god je ta arhitektura u svojoj biti bila vezana za orijentalne oblike, ona je u Bosni poprimila i specifičnu, domaću notu, pa se može i nazvati bosanskohercegovačka arhitektura orijentalnog tipa.
Arhitektura je bila najrazvijenija umjetnost u Osmanskom carstvu.
Vladarev dvor i institucija vakufa bili su glavni nosioci gradnje javnih i sakralnih objekata, za razliku od hrišćanskih zemalja gdje je crkvena organizacija glavni nosilac arhitektonske djelatnosti.
Džamije u Bosni i Hercegovine nose sve oznake osmanske arhitekture, ali su skromnijih dimenzija.
Izuzev dvije, sve su u tlocrtu kvadratnih dimenzija.
Imaju centralni molitveni prostor.
U sredini prednjeg zida tog prostora je mihrab, polukružna niša, gdje stoji imam dok predvodi molitvu.
U desnom prednjem uglu je minber ili propovijedaonica u vidu uzdignutog jednokrakog stubišta.
Pozadi je mahvil, uzdignuti prostor gdje za vrijeme klanjanja stoji mujezin.
Ispred ulaza je sofa ili trijem, kao smišljeni psihički posrednik između ulice (svijeta buke) i džamije (mjesta tišine) .
Munara je obavezni dio džamije, prvenstveno sa desne strane.
Razlikuju se po visini, veličini i obliku presjeka i materijalu od kojeg su izgrađene (drvo, kamen).
U Starom Đurđeviku već vijekovima postoji jedna od najljepših i među najstarijim u BiH, Stara džamija u Musićima po nekim navodima stara je i više od 400 godina.
Kao i sve džamije građene u tom dobu imala je drvenu munaru , a ovu izrazito lijepu kamenu dobila je 1972. godine.
Tokom svoga postojanja obnavljana je nekoliko puta , a zadnji puta potpuno je rekonstruisana 2007. godine.
Jasminko Razić
Photo by Elvedina Razić
