Početna aktuelnosti Živiničko blago-Musićka džamija

Živiničko blago-Musićka džamija

2012
0

Osmanska arhitektura nastala je u Maloj Aziji pod uticajem islamske umjetnosti i razvijala se i širila istovremeno sa osmanskom državom.

Kad se pojavila na Balkanu i Bosni i Hercegovini još je bila u fazi razvoja, bez ustaljene forme i građevne tradicije.

Kada se pogledaju spomenici iz XV vijeka, još uvijek se vidi neodređenost formi, traženje novih i boljih oblika.

Početna faza ove arhitekture (starocarigradski stil) traje na cijelom području turske države do polovine XVI stoljeća, sve do Kodža Mimar Sinana i njegovih glasovitih učenika.

Nakon toga arhitektura ima sasvim jasno izbalansirane oblike i građevnu tradiciju.

U tom periodu u Bosni i cijelom turskom carstvu je nastao najveći broj spomenika te umjetnosti i to stoljeće se označava kao zlatni vijek osmanske arhitekture i umjetnosti uopšte.

Razvoj arhitekture tekao je sa širenjem države i jačanjem njene ekonomske moći.

Poslije poraza pod Bečom turska država doživljava stalne neuspjehe, koje prati i opadanje građevne umjetnosti.

Nema više onih bogatih zadužbina i sjajnih spomenika XVI stoljeća i sve se svodi na popravke i podizanje manjih objekata.

Domaći graditelji, primajući orijentalne oblike, uvijek su ih prilagođavali ekonomskim prilikama svoje sredine i domaćim tradicijama i tako ih transformirali u gotovo specifičan arhitektonski izraz.

Poznata su dvojica domaćih graditelja, Nedžar Hadži Ibrahim i Sinan, koji su živjeli u Sarajevu u XVI vijeku i ostavili dvije male džamije kao svoje zadužbine.

Dunđeri su bili isključivo domaći ljudi, i upravo su oni, gradeći stambene kuće, male džamije, dućane i male magaze, doprinijeli fizionomiji gradova iz turskog doba koja je potpuno dobila osmanski pečat.

Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg za gradnju svojih zadužbina angažovao je majstore iz Dalmacije i Dubrovnika pa zidovi nekih njegovih građevina isti su kao zidovi dubrovačkih građevina toga vremena.

Nijedan spomenik ove arhitekture u Bosni i Hercegovini ne odlikuje se svojom glomaznošću već se skladno ukomponirao u svoju sredinu.

Oni su više strukturni, pejzažni i slikoviti, nego što su monumentalni.

I koliko god je ta arhitektura u svojoj biti bila vezana za orijentalne oblike, ona je u Bosni poprimila i specifičnu, domaću notu, pa se može i nazvati bosanskohercegovačka arhitektura orijentalnog tipa.

Arhitektura je bila najrazvijenija umjetnost u Osmanskom carstvu.

Vladarev dvor i institucija vakufa bili su glavni nosioci gradnje javnih i sakralnih objekata, za razliku od hrišćanskih zemalja gdje je crkvena organizacija glavni nosilac arhitektonske djelatnosti.

Džamije u Bosni i Hercegovine nose sve oznake osmanske arhitekture, ali su skromnijih dimenzija.

Izuzev dvije, sve su u tlocrtu kvadratnih dimenzija.

Imaju centralni molitveni prostor.

U sredini prednjeg zida tog prostora je mihrab, polukružna niša, gdje stoji imam dok predvodi molitvu.

U desnom prednjem uglu je minber ili propovijedaonica u vidu uzdignutog jednokrakog stubišta.

Pozadi je mahvil, uzdignuti prostor gdje za vrijeme klanjanja stoji mujezin.

Ispred ulaza je sofa ili trijem, kao smišljeni psihički posrednik između ulice (svijeta buke) i džamije (mjesta tišine) .

Munara je obavezni dio džamije, prvenstveno sa desne strane.

Razlikuju se po visini, veličini i obliku presjeka i materijalu od kojeg su izgrađene (drvo, kamen).

U Starom Đurđeviku već vijekovima postoji jedna od najljepših i među najstarijim u BiH, Stara džamija u Musićima  po nekim navodima stara je i više od 400 godina.

Kao i sve džamije građene u tom dobu imala je drvenu munaru , a ovu izrazito lijepu kamenu dobila je 1972. godine.

Tokom svoga postojanja obnavljana je nekoliko puta , a zadnji puta potpuno je rekonstruisana 2007. godine.

Jasminko Razić

Photo by Elvedina Razić

Ostavi komentar

Please enter your comment!
Molimo da unesete Vaše ime ovdje